U paralelnom svemiru domaće politike postoji specifično stanje koje bi se moglo nazvati Paradoks nezamjenjivosti. To je onaj dirljivi trenutak kada lokalni moćnik, s ozbiljnošću kirurga koji upravo izvodi operaciju na otvorenom srcu, stane pred kamere i objavi kako je upravo odbio “ponudu života” – jer, eto, njegova regija bez njega ne bi znala ni gdje je sjever ili jug, a kamoli kako asfaltirati tri metra nogostupa.
„Vlada plače, ja ostajem“
Scenarij je uvijek isti i podsjeća na lošu sapunicu. Političar popravi kravatu, namjesti onaj „mučenički“ pogled i objavi naciji kako je upravo rekao povijesno „NE“ premijerima, predsjednicima, ministarstvima, pa vjerojatno i samom UN-u.
„Ponavljam, ja ostajem ovdje uz svoj narod!“ – grmi on, dok u pozadini čujemo samo tihi šum vjetra i zvukove jedne te iste vrpce koju svečano reže već desetljeće. Postoji nešto duboko fascinantno u toj potrebi da se javno demantiraju tračevi koje su, sasvim slučajno, pustili upravo njegovi najvjerniji suradnici uz jutarnju kavu, ne bi li gazda ispao još važniji nego što mu ego dopušta.
Prokletstvo „velike ribe u malom baru“
Glavni problem velikog ega je uvjerenje da bi bez njega lokalna zajednica prestala postojati. Sunce vjerojatno ne bi izašlo da on nije tu da mu potpiše privremenu dozvolu za sjaj. Taj „teret“ koji nosi na leđima mora da je strašan. Kako uopće mirno spavati znajući da u glavnom gradu netko navodno svaku noć plače u jastuk jer ti ne želiš doći i spasiti državu svojom vizijom o novim rasvjetnim tijelima i kružnim tokovima?
Istina je, međutim, puno prozaičnija. Lokalna fotelja je sigurna utvrda. Tu si apsolutni vladar u vlastitom dvorištu, dok si u metropoli samo još jedna riba u bazenu punom pirana, gdje ti ego može nastradati brže nego izborno obećanje o smanjenju prireza.
Kad ego postane navigacija
Zanimljivo je kako taj politički ego funkcionira kao neispravan GPS. Uvijek pokazuje prema gore, ali glas iz uređaja uporno ponavlja: „Preračunavam… ostanite u trenutnoj fotelji dok se ne osigura ona koja ima ugrađen bolji masažer i doživotni imunitet.“
Političari s ovakvim „prokletstvom“ ne shvaćaju jednu ključnu stvar: narodu je zapravo sasvim svejedno sele li oni u Vladu, u Bruxelles ili na pecanje. Jedina osoba kojoj je ta „odbijenica“ sudbonosno važna je upravo onaj tko je izgovara, dok se promatra u ogledalu i uvježbava izraz lica „velikog državnika koji je ostao vjeran bazi“ (čitaj: sigurnom proračunu).
Zato, dragi mještani, budite mirni. Vaš(i) lokalni zaštitnik(ci) je/su odlučio/li da još niste dovoljno zreli da vas ostavi/e same. On(i) ostaje/u, a država će nekako preživjeti ovaj strašan gubitak. Ionako su tamo u središtu mjesta već popunili ljude s jednako velikim, ako ne i većim – dijagnozama.
