Svake godine, čim prođu Martinje i Sv. Nikola, Hrvatska ulazi u svoje neizbježno pirotehničko razdoblje. Ulice postanu poligon, dvorišta improvizirane arene, a kućni ljubimci statisti u horor filmu koji se prikazuje od jutra do večeri. Isti scenarij ponavlja se desetljeće za desetljećem: eksplozije, ozljede, šverc, pritužbe, vapaji veterinara i roditelja i zatim sve ispočetka.
A onda, sasvim slučajno, pojavila se prilika da se čitav taj kaos pretvori u nešto korisno.
Naime, prema procjenama za rušenje Vjesnikova nebodera trebat će stotine kilograma eksploziva. I dok država proračunski i tehnički priprema taj zahvat, teško se oteti jednostavnom pitanju: ako već svake godine stvaramo goleme količine buke, dima i eksplozivne energije možemo li to barem jednom usmjeriti u zajednički cilj?
Jer, budimo iskreni, „privatne detonacije“ u dvorištima i haustorima ne donose ništa osim nervoze, straha i redovitih vijesti o raznesenim prstima. Teže to podnose kućni ljubimci, još teže roditelji, a najteže hitna pomoć. Nadalje, ilegalna kupovina i šverc pirotehnike postali su klasični adventski ritual samo bez lampica i romantike.
Zato se nameće provokativna, ali razumno satirična ideja: umjesto da svatko za sebe baca petarde, možda je vrijeme da ih predamo. I to na jedno mjesto na rušenje Vjesnikova nebodera.
Zvuči bizarno? Naravno. Ali bizarno je i to da svake godine spalimo milijune eura u nekoliko dana, bez ikakve koristi. Bizarno je da i dalje gledamo djecu kako ostaju bez prstiju jer „samo su htjeli probati onu jaču petardu“. Bizarno je da ljudi s kućnim ljubimcima već u studenom planiraju bijeg na selo i planine kako bi izbjegli gradski stres.
Ako već imamo tradiciju pirotehnike, možda je došlo vrijeme za evoluciju te tradicije: od raspršenog kaosa prema jednoj, kontroliranoj, svrhovitoj eksploziji. Jedna detonacija, umjesto tisuća njih i društvena korist kao bonus.
Zamislite samo: miran Božić bez petardi, smanjen broj ozljeda, rasterećenje policije i inspekcija, te, usput, doprinos rušenju zgrade koja bi ionako morala biti srušena.
Naravno, stručnjaci će rušenje provesti po svim pravilima struke. Ali to uopće nije poanta ove ideje. Poanta je u tome da je pirotehnika postala sve veći društveni, zdravstveni i sigurnosni problem, a mi se i dalje pravimo da „tako mora biti“.
Ne mora. Ne bi trebalo. I možda je vrijeme da to kažemo naglas, pa makar kroz satiru.
Jer ako već volimo eksplozije, onda je sasvim logično zapitati se: nije li bolje imati jedan veliki „Big Bang“ nego tisuću malih, besmislenih i opasnih?
A pritom, možda, prvi put u dugo vremena i miran Božić.
