Večeras je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog bila prepuna emocija, od prvog do posljednjeg tona. Zagrebačka filharmonija, pod osjetljivim, a istodobno snažnim vodstvom maestra Dinka Appelta, i tenor Đani Stipaničev pružili su publici večer koja se neće lako zaboraviti. Koncert „My Way…“ nije bio samo presjek glazbene karijere, bio je intimna priča ispričana kroz svaki stih, svaku frazu, svaki pogled prema orkestru i publici.
Od uvodnih taktova bilo je jasno da će večer biti posebna. Stipaničev je ulazio u svaki broj s dubokim poštovanjem prema glazbi, ali i s nečim mnogo osobnijim, gotovo ispovjednim. Kada je izveo „Gethsemane“ iz Jesus Christ Superstar, dvorana je na trenutak prestala disati; a u „I Got Life“ iz Haira osjećala se gotovo zarazna životna energija. „This Is the Moment“ iz Jekyll & Hyde donio je tišinu koja je govorila više od aplauza, publika je slušala ne samo glas, nego i težinu iskustva koje se krije iza njega.
Poseban sjaj večeri dali su Renata Sabljak i vokalni sastav The Messengers. Njihovi glasovi nisu samo uljepšali izvedbe, nego su stvorili toplinu, zajedništvo i osjećaj da je koncert više od predstave, da je svečani, srčani susret glazbenih prijatelja. Zagrebačka filharmonija bila je besprijekorna: raskošna kad je trebalo, nježna kad se duša povlačila u intimu. Orkestar i Stipaničev disali su zajedno, kao jedno biće.
Posebnu emociju nosila je legendarna pjesma „My Way“, kao emocionalna točka koja je obuhvatila sve što je večer nosila. Publika je prepoznala trenutak, čovjeka na pozornici, iskusnog umjetnika koji je sve što jest gradio strpljivo, hrabro i ponosno, baš „svojim putem“. U tim stihovima nije bilo samo glazbe; bila je to životna zahvalnost.
Aplauzi su dugo trajali. Stajanje, osmijesi, poneki suzom vlažan obraz. Bilo je jasno da se dogodilo nešto rijetko: koncert koji prelazi granice čiste izvedbe i postaje susret duša. U Lisinskom je večeras zvučala glazba koja dira, koja nosi, koja ostaje.
