Postoje ljudi koji nas napuste, ali nikada ne odu. Ljudi čija prisutnost ostaje osjetna i onda kada više nisu među nama, u starim fotografijama, u riječima koje nesvjesno ponavljamo, u običajima koje čuvamo samo zato što nas podsjećaju na njih. Danas bi teta Liza slavila svoj 101. rođendan, a upravo je ona bila jedna od takvih ljudi.
Ona je pripadala generaciji koja je živjela skromno, ali bogato, bogato vrijednostima, ljubavlju i snagom koja se ne može naučiti iz knjiga. Bila je žena koja je nosila svoje godine s ponosom, a svoj narod, svoje običaje i svoju obitelj nosila je u srcu.
U njezinoj odjeći, prepunoj veza i boja, nosila se povijest. U svakom njezinu pokretu, nježno i polagano, osjećalo se dostojanstvo. A u njezinim riječima osjećala se mudrost, ona vrsta mudrosti koja dolazi samo s dugim životom ispunjenim radom, žrtvom i ljubavlju.
Teta Liza bila je kronika jednog vremena. Podsjetnik na to kako se nekada živjelo, kako se voljelo, kako se poštivalo. Bila je živi most između prošlosti i sadašnjosti, osoba koja nas je učila kako se čuva tradicija, kako se nosi poštenje i kako se ostaje čovjek u svakom vremenu.
I zato danas, na dan kada bi slavila 101. rođendan, ne tugujemo — sjećamo se. Sa zahvalnošću, s ponosom i s nježnošću.
Jer njezina priča živi u svima nama koji je pamtimo. Njezino ime ostaje zapisano u našim srcima. A njezin duh nastavlja živjeti u svakoj uspomeni koja nas natjera da se nasmijemo, zatvorimo oči i kažemo: “Tako bi ona rekla.”
Sretan ti rođendan, draga teta Liza, tamo gdje si sada!





