Najava varaždinskog gradonačelnika Nevena Bosilja da bi Marko Perković Thompson mogao održati koncert u Areni Varaždin početkom prosinca otvara pitanje pred kojim se SDP suočava već godinama – što zapravo danas ta stranka zastupa i gdje povlači granicu između vrijednosti i pragmatizma. Bosilj je izjavio kako “Varaždin ne podupire zabrane koncerata” i da je grad “otvoren svima”, bez obzira na politička ili svjetonazorska uvjerenja izvođača. Njegov je stav građanski i umjeren, ali dolazi iz stranke koja se tradicionalno pozicionira kao branitelj antifašističkih i sekularnih načela. Upravo zato ova izjava odjekuje više od jedne kulturne odluke – jer otvara staro pitanje: postoji li danas unutar SDP-a stvarni ideološki kompas?
Ako se sudeći po ranijim izjavama Mirele Ahmetović i Siniše Hajdaša Dončića, teško je očekivati da bi podržali Bosilja. Ahmetović je više puta naglasila kako političari ne bi smjeli “normalizirati poruke koje su u suprotnosti s temeljnim vrijednostima demokracije i antifašizma”, dok je Hajdaš bio jasan – “svaka prisutnost državnih dužnosnika na koncertima gdje se promovira povijesni revizionizam ili simboli ustaštva predstavlja sramotu za državu”. Njihove izjave bile su oštre i dosljedne, no pitanje je – hoće li to ostati tako sada kada se slična situacija događa “u vlastitom dvorištu”? Hoće li se stranački kolege usuditi otvoreno reagirati na potez svoga gradonačelnika ili će prevladati poznata SDP-ova šutnja pod izlikom “pluralizma mišljenja”?
Bosilj se u ovoj priči postavlja kao gradonačelnik koji pokušava pomiriti sve, ali upravo to “pomirivanje svega” već godinama slabi SDP. Stranka koja je nekoć bila glas jasnog svjetonazora danas sve češće djeluje kao organizacija koja bježi od konflikta, čak i kad se radi o temeljnim pitanjima vlastitog identiteta. Na nacionalnoj razini SDP pokušava djelovati moralno i ideološki principijelno; na lokalnoj, njegovi gradonačelnici i župani vode politiku pragmatizma i prešutnih kompromisa. Bosiljev slučaj samo je najnoviji primjer te dvostruke logike: jedno se govori u Zagrebu, drugo se radi u gradovima.
Ovo nije otvoreni sukob, ali jest potencijalna prekretnica. Ako stranačko vodstvo odluči podržati Bosilja, to će značiti da SDP prihvaća novu, “mekšu” liniju prema kulturnim i ideološkim temama – liniju koja možda otvara vrata širem biračkom tijelu, ali gubi vjerodostojnost među vlastitim članstvom. Ako ga, pak, prešutno osude, ponovno će pokazati da su hrabri samo kad kritiziraju druge, a ne kad trebaju pogledati u vlastite redove.
Slučaj Thompsonova koncerta u Varaždinu nije samo pitanje glazbe, već ogledalo jedne stranke koja se predugo pokušava svidjeti svima. SDP mora odlučiti želi li biti politička opcija s jasnim vrijednostima ili skup opreznih lokalnih dužnosnika koji se boje izgubiti koji glas. Jer ako i dalje bude pokušavao balansirati između Bosiljeve “otvorenosti” i Ahmetovićkina “antifašizma”, riskira da izgubi oboje – i birače i identitet. A sudeći po dosadašnjoj praksi, moglo bi se reći da su mnogi od tih izgubljenih identiteta već iza njih, ili barem na dobrom putu da nestanu.
