Ponekad su najbolje priče skrivene u naizgled nebitnim detaljima. U noćnoj šetnji centrom Zagreba, umjesto da gledamo izloge i krovove, oči su nam bježale prema zidovima, ogradama i kutovima zgrada. I svaki od tih prizora nosio je svoju malu, čudnu, a opet šarmantnu priču.
Na Zakmardijevim stubama, zid je prekriven slojevima grafita, imena i poruka. No, ono što ga čini posebnim su deseci i deseci zalijepljenih žvakaćih guma poput nekog uvrnutog mozaika, ali i podsjetnika da ljubav (ili barem prisutnost) može ostati zauvijek… ako je dovoljno ljepljiva.
Na Strossmayerovom šetalištu, ogradama visi čitava šuma zahrđalih lokota. Svaki od njih nekad je označavao obećanje, ljubavno, prijateljsko ili možda samo turističko. Neki su mali i s ugraviranim inicijalima, drugi glomazni industrijski, ali svi zajedno pričaju istu priču: “Bio sam ovdje. Nisam bio sam.”
A onda, za kraj, u Tkalčićevoj – prizor koji je mogao nastati samo u Zagrebu: tuba majoneze zalijepljena za zid sivom ljepljivom trakom. Ne znamo tko je autor ni što je poruka, ali jedno je sigurno – urbani humor ne poznaje granice.
Možda ovo nisu motivi s razglednica, ali baš takvi, pomalo bizarni i neočekivani, čine Zagreb gradom u kojem se i obična noćna šetnja pretvara u malu urbanu avanturu.
