Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) već godinama prolazi kroz fazu slabljenja koja se očituje na svim razinama. Od gubitka izbora, preko pada članstva, do narušenog povjerenja birača. Stranka koja je nekoć predstavljala stožernu snagu hrvatske ljevice danas djeluje kao razjedinjena organizacija bez jasne vizije, a u javnosti je sve prisutniji dojam da SDP ne zna što želi biti. Ni prema van, ni prema unutra.
Raspad sustava najvidljiviji je upravo na lokalnoj razini. Rijeka, nekad sinonim za socijaldemokraciju, više nije pod kontrolom SDP-a. Split, u kojem su nekoć imali stabilan utjecaj, danas je prostor u kojem su gotovo nestali. U mnogim sredinama gdje su nekoć dominirali – poput Siska ili dijelova Zagreba – ogranci su oslabljeni, međusobno podijeljeni ili politički irelevantni. Lokalni izbori sve češće pokazuju da birači SDP ne vide kao prvi izbor ni u urbanim sredinama ni u radničkim krajevima koji su im nekoć bili prirodna baza.
Unutar stranke, problemi su duboki i višeslojni. Nedostatak unutarnje kohezije, česte smjene vodstva, te javna preispitivanja unutar vlastitih redova ostavljaju dojam nestabilnosti. U takvom kontekstu, pojedinačni istupi, poput onih Siniše Hajdaša Dončića, izazivaju dodatne polemike. Iako ima podršku dijela članstva i prepoznat je po otvorenosti i direktnosti, njegovi javni komentari često odjeknu kao unutarnja kritika, a ne kao oporbeni stav, čime se stvara dojam da se stranka više bavi sobom nego svojim političkim protivnicima.
Takva situacija u SDP-u posredno ide na ruku vladajućima. U političkom prostoru gdje oporba ne uspijeva izgraditi stabilnu i vjerodostojnu platformu, otvoren je prostor da druge stranke, bilo na vlasti ili u usponu, lakše konsolidiraju svoju poziciju. Slab i neorganiziran SDP ne znači nužno jačanje druge strane, ali sigurno znači manjak balansirane političke konkurencije, što dugoročno mijenja dinamiku na nacionalnoj i lokalnoj razini.
Za SDP, ključno je pitanje – postoji li volja i kapacitet za temeljitu promjenu? Bez unutarstranačke konsolidacije, jasnog programa i autentičnog vodstva, teško će se ponovno pozicionirati kao relevantna politička snaga. Povratak povjerenja birača moguć je samo uz konkretan rad na terenu, otvoren dijalog unutar stranke i pomak s fokusa sa samih sebe na potrebe građana.
SDP-u se ne može osporiti povijesna uloga, ali sadašnjost traži više od sjećanja. Ako ne redefiniraju svoju ulogu, strategiju i komunikaciju, budućnost bi im se mogla svesti na političke margine. Ne zato što ih je netko drugi potisnuo, već zato što su si sami maknuli tlo pod nogama.
