Kosi toranj u Pisi je zvonik piške katedrale, izgrađen u Polju čuda.
Izgradnja tornja počela je 1173. godine n.e. pločom dubokom 3 metra, a na njoj su počeli graditi zidove. Kada je zgrada stigla do trećeg kata, primjećeno je da se počinje naginjati.
Radi se o tornju od 14.500 tona izgrađenom na temeljima dubokim 3 metra koji počivaju na pijesku i mulju.
Nakon otkrivanja nagiba, tadašnji inženjeri izgradili su zidove preostalih katova tako da je visina poda na potonućoj strani bila veća od visine s druge strane, čime su nadoknadili kut nagiba.
Ali to je zapravo uzrokovalo da se toranj još više naginje zbog većeg slegnuća temelja na već potonućoj strani u odnosu na drugu stranu zbog dodane težine.
Izgradnja je trajala 199 godina, a razne pauze u to vrijeme bile su jedan od razloga koji su omogućili sabijanje tla.
Zbijeno glineno tlo razlog je što se toranj nije urušio i izdržao četiri potresa bez pada. Ipak, da je tako ostao na ovakvom tlu, ovaj dragulj bi se na kraju urušio. Dakle, došlo je vrijeme da se upotrijebe moderni inženjering.
Moderni inženjeri izračunali su središte gravitacije tornja, a proračuni su zaključili da će se toranj urušiti ako dosegne nagib veći od 5,44 stupnjeva.
Toranj je zatvoren 1990. godine zbog popravaka. Iskopali su 361 rupu, duboku 40 metara, a kroz ove rupe u zemlju ubrizgali 90 tona betona. (To je ekvivalent 361 stupu visokom 13 katova, zabijenim u zemlju.
U temeljnim terminima, pod pločom su napravljeni stupovi. To je kao postavljanje stupova koji prodiru kroz nestabilni sloj tla i sidre se u dublji sloj tla kako bi ploča bila jednako stabilna.
Zatim je uklonjeno tlo sa manje potopljene strane tornja kako bi potonulo na tu stranu i smanjilo nagib na prvobitna četiri stupnja. Konačno su korištene čelične popravke za osiguravanje baze tornja na stabilizirano tlo.
Mogli su toranj napraviti vertikalnim, ali nisu htjeli da zbog nagiba izgubi slavu i turističku vrijednost. I nakon što je toranj potvrdio da može izdržati 300 godina bez daljnjeg naginjanja, ponovno je otvoren za javnost.
