Kada su u svibnju 2020. u Minnesoti zabilježene sekunde u kojima policajac Derek Chauvin više od devet minuta kleči na vratu Georgea Floyda dok ovaj preklinje za zrak, potresen je čitav svijet. Snimka prekomjerne sile otvorila je teška pitanja o odgovornosti sustava, a javnost je zahtijevala istinu i pravdu jer društvo više nije pristajalo na šutnju.
Danas, u Hrvatskoj, gledamo jezivo identičan scenarij – s prečestim izostankom dublje društvene reakcije.
Tragična smrt 32-godišnjeg kineziologa Kristiana Josipa Periša u zagrebačkom Jankomiru razotkrila je istu brutalnu mehaniku: pritisak na vrat i dišne puteve zabilježen nadzornim kamerama. Mladić koji je došao potražiti pomoć u zdravstvenoj ustanovi završio je mrtav pod silom onih koji su o o njemu trebali brinuti, dok je obitelj isprva dobivala nemušta objašnjenja o „zatajenju srca“.
Je li nam doista postalo svejedno?
Dok su u svijetu ovakvi videozapisi palili alarme i tražili korjenite promjene, u Hrvatskoj se nakon teških institucionalnih propusta prečesto događa isti scenarij: kratkotrajno zgražanje na društvenim mrežama, nakon čega slijede izgovori institucija ili zaglušujuća tišina.
Jesmo li kao društvo doista toliko otupjeli na tuđe tragedije da smo nepravdu počeli prihvaćati kao normalno stanje stvari?
Je li nam svejedno što u Slatini policija ne zaštiti ženu koja zove u pomoć, a u Jankomiru mladi sportaš strada u intervenciji onih koji su trebali biti njegova zaštita?
Gdje je onaj ljudski glas koji pita zašto se to dogodilo?
Dok u drugim zemljama dokazi o nasilju i nemaru prisiljavaju sustav na polaganje računa, u Hrvatskoj jezive snimke prebrzo prolaze uz par komentara i povratak u kolektivnu ravnodušnost. Naučeni na propuste – od zakazivanja sustava u krizama do grešaka u zdravstvu i sigurnosti koje završavaju kobno – počeli smo prihvaćati nemar kao svakodnevicu.
Ali obitelj i prijatelji Kristiana Josipa Periša ne smiju i ne trebaju biti sami u svojoj boli. Traženje odgovora, istine i pravde za njega nije samo njihova borba – to je test ljudskosti cijelog našeg društva. Pritisak na vrat Kristiana Periša ujedno je i pritisak na savjest svih nas. Ako ostanemo nijemi u svojim naslonjačima, poruka institucijama bit će opasno jasna: nastavite po starom, mi više ne marimo.
A moramo mariti. Zbog istine, zbog pravde i zbog svakog života koji ovisi o našoj spremnosti da progovorimo.
Tekst napisan 10.11.2026.
